Što znači živjeti u gradu koji svi žele posjetiti

Prošlog kolovoza sjedio sam na stepenicama pred ulazom u zgradu u kojoj živim u Varoš četvrti i gledao četiri turista kako fotografiraju pranje rublja s moje linije za sušenje. Nisam bio ljut. Bio sam zbunjen. Jer rublje nije staro, nije slikovito ni lijepo složeno — ali je u kadru, između kamene fasade i lavendera u lončanici moje susjede Ane, izgledalo upravo kao ono što oni dolaze vidjeti: autentičan Split. Problem je što taj autentičan Split živi ovdje svaki dan, s računima za struju, sporim liftom koji se kvari i kafićem koji je promijenio vlasnika triput u četiri godine. Kada postaneš lokalac u turističkoj destinaciji, ne možeš jednostavno okrenuti pogled. Grad se ne mijenja samo ljeti — mijenja se stalno, malim potezima koje primjećuješ tek kada se osvrnuti i vidiš da ulica izgleda drugačije nego što pamtiš. Restoran koji si pohodio svaki petak pretvorio se u brzu hranu s engleskim natpisom i QR kodom umjesto jelovnika. Cijena kave u baru gdje si nekada sjedio sa susjedima skočila je za šezdeset posto. To nije tužna priča — Split je uvijek bio grad koji privlači ljude. Ali postoji razlika između mjesta koje privlači posjetitelje i mjesta koje ih konzumira, a ta granica postaje tanja svake sezone.

Pratila sam godinu dana promjena u bloku između Sperunske i Šubićeve ulice — razgovarala s deset stanara koji su tu živjeli barem pet godina i s četiri iznajmljivača koji su stanove prenamijenili u kratkoročni najam. Nitko nije loš. Nitko nije heroj. Iznajmljivači objašnjavaju da plaće u ovoj regiji ne prate troškove stanovanja, i govore istinu. Stanari koji ostaju govore da vole Split previše da bi ga ostavili, i također govore istinu. Ono što ne postoji jest razgovor između tih dviju istina — i taj manjak razgovora jest nešto o čemu, čini nam se, vrijedi pisati. Ovaj tekst ne daje rješenja. Nema ih u jednostavnoj formi. Ali pita pitanje koje Split ne može zaobići još dugo: tko grad zapravo oblikuje i za koga?