Razgovor s piscem koji je odbio sve uobičajene odgovore

Marko Filipović piše prozu petnaest godina. Nije objavio mnogo — tri zbirke priča i jedan roman koji su kritičari opisali kao „neugodnu knjigu u dobrom smislu”. Ne drži autorske večeri. Ne piše kolumne. Kad smo ga kontaktirali za intervju, odgovorio je s dva tjedna zakašnjenja i jednom rečenicom: Mogu, ali nemam pametnih odgovora. Razgovor smo vodili u splitskoj kavani, u utorak ujutro, kada je unutra bila samo još jedna osoba. Filipović je naručio kavu, stavio je pred sebe i nije je dotaknuo gotovo sat vremena. Rekao je da mu pomogla prisutnošću, a ne okusom. Počeli smo s uobičajenim pitanjima o inspiraciji i procesu, i on je na svako odgovorio kratko, bez ukrasa, kao da smo ga pitali koliko je sati. Kada smo promijenili smjer i pitali ga zašto mu se čini da mu nagrađeni tekstovi nisu dobri, zastao je i rekao: Jer su to bili tekstovi koje sam pisao znajući kako završavaju. Dobar tekst ne zna kako završava dok ne završi.

Razgovor je zatim krenuo u smjer koji nismo planirali. Filipović je počeo govoriti o tome kako je pisanje za njega fizički proces — da mora biti u prostoru koji nema posebnih asocijacija, da ne sluša glazbu, da preferira tupi zvuk ulice nad tišinom. Rekao je da mu pet dana bez pisanja ne znači ništa, ali da mu petnaest dana bez pisanja znači da mora nešto promijeniti u životu, ne u pisanju. Pitali smo ga misli li da je pisanje poziv. Odgovorio je: Poziv je nešto što te zove. Ovo me ne zove, ovo je jednostavno tu. Kao disanje ili pohlepa. Izašli smo iz kavane sat i pol nakon što smo ušli. Kava je bila hladna. On je naručio novu, ali samo da ima pred sobom. Nismo sigurni što smo naučili o pisanju, ali sigurni smo da smo proveli sat i pol s osobom koja misli izravno i govori još izravnije — a to je više nego što obično dobijemo.